Lusijano Noseto (Luciano Nosetto) je profesor političke teorije na Fakultetu društvenih nauka na Univerzitetu u Buenos Ajresu. Bavi se savremenom političkom teorijom, teorijom države i djelima autora poput Karla Šmita, Mišela Fukoa, Lea Štrausa i Hane Arent. Na srpski jezik je prevedena njegova knjiga „Mišel Fuko i politika“ u izdavaštvu Karposa 2022. godine.
Politička filozofija Karla Šmita probuđena je devedesetih godina od strane ljevice, u trenutku kada se svaki neprijatelj definisao preduzetničkim terminima, kada je ekonomija zamijenila političko, a granica između tzv. prijatelja i neprijatelja postala porozna. Liberalizam je proglasio „kraj“ svih onih podjela i granica koje mogu da oslabe moć imperije transformisane, kako svjedoče Hart i Negri, u mrežu međunarodnih institucija, multinacionalnih korporacija i transnacionalnih pravnih režima.
O njegovom intelektualnom nasljeđu, odnosu prema nacizmu, savremenim oblicima suverenosti i aktuelnosti šmitovske misli razgovarali smo sa Lusijanom Nosetom.
Jedno od pitanja koje i danas najviše polarizuje naučnu javnost jeste odnos Karla Šmita prema nacizmu. Kako tumačite vezu između njegove vajmarske ustavne teorije i kasnijeg svrstavanja uz nacistički režim? Može li se Šmit smatrati autentičnim misliocem totalitarizma ili u njegovom insistiranju na međunarodnom „pluriverzumu“ i kritici liberalne depolitizacije ipak postoje elementi koji brane prostor političkog pluralizma? Konačno, da li je Šmit bio nacista?
Smatram da je dobra polazna tačka za razmišljanje o odnosu Karla Šmita prema nacizmu njegova jasna identifikacija sa pravničkom profesijom. Kada ga je Đorđo Agamben ispitivao o njegovom radu u političkoj teoriji, Šmit je insistirao na svom statusu pravnika, a ne politikologa. Identifikovanje sebe kao pravnika nosi veoma konkretnu političku implikaciju: pravna praksa pretpostavlja faktičku normalnost kao neophodan medijum. U haosu nema pravnog poretka.
Zbog toga je Šmitova stalna zabrinutost za poredak razumljiva, kao i njegova podrška različitim političkim artikulacijama koje su, iz njegove perspektive, djelovale sposobne da ga garantuju. Njegova podrška Vajmarskoj koaliciji kasnih dvadesetih godina, potom podrška konzervativnoj desnici i, na kraju, pristupanje nacizmu – sve to proizlazi iz činjenice da je Šmit u svakom trenutku bio zagovornik poretka.
Ovu katehontsku dispoziciju – trajno izbjegavanje haosa – Karl Levit tumačio je kao oportunizam ili politički okazionalizam. To nije daleko od onoga što i sam želim da istaknem.
Kada je riječ o nacizmu, smatram da su se Šmitova etatistička uvjerenja i katolički svjetonazor na kraju ispostavili kao prepreke za davanje suštinskog doprinosa nacističkom javnom pravu. To je ubrzo prepoznao i SS, koji je od 1936. godine počeo otvoreno da izražava nepovjerenje prema Šmitu. Proces denacifikacije, koji su nakon poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu sprovele američke okupacione snage, zaključio je da Šmitov doprinos Hitlerovom režimu nije bio značajan.
U središtu Šmitove političke teorije nalazi se dihotomija prijatelj–neprijatelj. Da li je riječ o ontološkoj konstanti svakog društva i svake ideologije bez koje političko uopšte ne može biti konstituisano? Kako u tom ključu posmatrate savremeni svijet i projekte globalnog upravljanja, posebno u svjetlu Agambenove interpretacije Fukoove biopolitike?
Rekao bih da Šmit postavlja konstantu koja je prije antropološka nego ontološka: konstantu inherentne konfliktne prirode čovjeka. Ljudska bića mu se ukazuju kao nemirne, dinamične životinje, sklone preuzimanju rizika i, na kraju, sklone konfliktu. Ova trajna ljudska konfliktnost povlači za sobom nužnost autoriteta.
U našem vremenu konflikt se manifestuje u tradicionalnim političkim oblicima – na primjer, u tenzijama između Sjedinjenih Država i Kine ili u rusko-ukrajinskom ratu. Međutim, on se ispoljava i u ultrapolitičkim oblicima, zasnovanim na navodnoj planetarnoj jednodušnosti koja demonizuje neprijatelje i teži njihovom uništenju. Jedan od primjera jeste etničko čišćenje koje Izrael sprovodi na okupiranim teritorijama.
Vjerujem da živimo u vremenu u kojem su projekti globalnog upravljanja u krizi. Upravo zato smatram da naše vrijeme opravdava ponovno čitanje Šmita, kako od strane progresivnih filozofa poput Bendžamina Bratona ili Juka Huija, tako i od strane zagovornika američke neoreakcije.
Šmit je tvrdio da je suveren onaj ko odlučuje o vanrednom stanju. Gdje se danas nalazi lokus suverenosti? Možemo li i dalje govoriti o personalizovanom suverenu ili je suverenost disperzovana u složene sisteme poput tehnoloških korporacija, algoritamskih mreža i biopolitičkih mehanizama upravljanja?
Vjerujem da proživljavamo veoma specifičan trenutak u kojem je političko predstavljanje, oličeno u fizičkim licima, proželo korporativnu sferu Big Techa. Reprezentativna funkcija koju danas preuzimaju tehnomagnati poput Ilona Maska, Džefa Bezosa, Marka Zakerberga, Sema Altmana ili Pitera Tila zaista je jedinstvena.
Oni ne predstavljaju samo interese svojih kompanija, već i transcendentne ideje o sudbini čovječanstva. Odluke Ilona Maska u vezi sa obezbjeđivanjem Starlinka za ukrajinsku odbranu predstavljaju primjer političke i javne uloge koju danas preuzimaju tehnološke ličnosti.
Iako bi se moglo očekivati da sve automatizovaniji sistemi zamijene političko djelovanje konkretnih pojedinaca, istina je da živimo u vremenu snažne personalizacije korporativnih odluka, koja teče uporedo sa personalizacijom prisutnom i u državnoj politici.
U „Pojmu političkog“ Šmit polazi od pretpostavke da je čovjek „opasno“ i problematično biće. Da li bez tog antropološkog polazišta njegova teorijska konstrukcija i dihotomija prijatelj–neprijatelj gube svoju eksplanatornu snagu? I, konačno, da li se Vi lično slažete sa tezom antropološkog pesimizma kao nužnim temeljem političke teorije?
Dotakao sam se dijela ovog pitanja u prethodnom odgovoru. Zaista vjerujem da je ljudska konfliktnost polazna tačka svake sistematske političke refleksije.
Istovremeno, priznajem snagu zapažanja koje je Leo Štraus uputio Karlu Šmitu upravo povodom ovog pitanja: ljudska bića su posebno konfliktna zato što imaju tendenciju da svoje razlike uokviruju kao tvrdnje o pravednosti i nepravednosti. Ono što narušava suživot među ljudima jeste činjenica da sukobi oko onoga što jednima donosi zadovoljstvo, a drugima bol, ili oko onoga što je za jedne dobro, a za druge loše, vrlo lako prerastaju u sporove o tome šta je pravedno, a šta nepravedno.
Upravo zbog toga zadatak političke teorije jeste da postigne jasnoću u opisivanju i vrednovanju različitih zahtjeva za pravdom.
Nasuprot tome, smatram da pretpostavka antropološkog optimizma vodi pridavanju presudnog značaja onim perspektivama koje nastoje da ponovo naturalizuju čovjeka – da transformišu čovječanstvo kako bi ono povratilo svoju navodno neukaljanu prirodu. Vjerujem da takve perspektive odgajanja i pripitomljavanja čovjeka, kako ih je opisao Niče, završavaju ultrapolitičkim rješenjima u kojima se humanizam plaća cijenom proizvodnje nečega ne-ljudskog.
