Pobuna i društveni inženjering

новембар 14, 2026

Od autentičnog gneva do geopolitičke zamke

Studentski protesti pokrenuti nakon pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine, kada je život izgubilo šesnaest ljudi, imaju nesporan moralni osnov. Ali upravo zato što je taj osnov nesporan, pitanje ko kontroliše energiju pokreta postaje važnije, a ne manje važno. Pokret u velikoj meri vode mladi ljudi bez političkog iskustva i istorijskog znanja, koji ne razumeju kako se revolucija 2000. godine završila i šta je ostavila za sobom. Ova činjenica ne umanjuje moralnu težinu njihovog gneva, ali ukazuje na jednu strukturalnu ranjivost: pokret čiji su nosioci politički nedovoljno formirani lako postaje predmet moralne ekonomije u kojoj se autentično nezadovoljstvo razmenjuje za resurse, vidljivost i organizacionu podršku čije poreklo i namere ostaju izvan kontrole samih učesnika.1 Istorijski obrasci obojenih revolucija, uključujući i srpski slučaj iz 2000, pokazuju da autentično nezadovoljstvo može biti prepoznato, oblikovano, organizovano i usmereno, a da oni koji su izneli teret na kraju budu ti koji su isključeni iz političke raspodele. Jezik „zavadi pa vladaj“, koji je ušao i u sam pokret, samo ubrzava taj proces.

Autentičnost početka ne garantuje autonomiju procesa

U raspravama o političkim protestima često se nameće pojednostavljena dilema: da li je pokret potpuno spontan ili potpuno organizovan. Između iskrenog narodnog nezadovoljstva i političkog uticaja, međutim, postoji prostor u kojem se njihovi interesi prepliću. Činjenica da hiljade ljudi izlaze na ulice zbog sopstvenih razloga ne isključuje mogućnost da neko drugi prepozna njihov potencijal, ponudi im resurse i usmeri njihovu energiju ka sopstvenim ciljevima. Ova tvrdnja počiva na jednoj epistemološkoj pretpostavci koja se retko eksplicira: metodološki atomizam, odnosno shvatanje da se društvene pojave mogu objasniti polazeći od pojedinaca kao izolovanih „atoma“ čije motive treba samo opisati.2 Ali protest nije zbir pojedinačnih nezadovoljstava. On je relacioni proces u kome se značenja, resursi i pozicije moći neprestano prelamaju. Zato pitanje „da li su motivi autentični“ nije isto što i pitanje „da li je proces autonoman“. Prvo je pitanje motivacione fenomenologije, drugo je pitanje strukturalne analize. Ograničenja čistog formalizma, koji apstrahuje od istorijskog konteksta i odnosa moći, u analizi populizma i društvenih pokreta najjasnije je pokazao Ernesto Laclau.3 Tragedija u Novom Sadu otvorila je pitanje odgovornosti institucija, transparentnosti javnih poslova i sistemske korupcije. Studentski zahtevi i blokade ubrzo su prerasli okvire univerziteta, a protestni talas postao je jedan od najznačajnijih društvenih i političkih događaja u savremenoj Srbiji.

Autentičnost početnog nezadovoljstva teško je dovoditi u pitanje. Međutim, upravo ta autentičnost ne sme biti štit koji isključuje pitanja o organizaciji, finansiranju i mogućem međunarodnom uticaju. Naprotiv, ozbiljan društveni pokret mora biti sposoban da na njih odgovori, ne zato što su studenti sumnjivi, već zato što su upravo oni ti koji su podložni manipulacijama.

Revolucija se ne događa samo na ulici

Kada govorimo o obojenim revolucijama, najčešće mislimo na političke promene u postsovjetskim i postkomunističkim državama: Srbiju 2000. godine, Gruziju 2003, Ukrajinu 2004. i Kirgistan 2005. Iako su se ove promene odvijale u različitim okolnostima, među njima postoje određene sličnosti: osporavanje izbornih rezultata, masovna mobilizacija građana, snažna uloga omladinskih i nevladinih organizacija, upotreba prepoznatljivih simbola i koordinisane kampanje građanskog otpora.

Izraz „obojena revolucija“ nije neutralna naučna kategorija. Njime se često opisuju političke promene koje su dobile prepoznatljivu simboličku boju ili znak, ali se isti izraz koristi i kao politička etiketa kojom vlasti pokušavaju da diskredituju proteste. Zato ga ne treba koristiti kao unapred dokazanu oznaku za svaki masovni pokret, već kao polazište za poređenje konkretnih istorijskih procesa.

Politikološkinje Valerie Bunce i Sharon Wolchik ukazale su na značaj međunarodnog širenja modela izbornih revolucija u postkomunističkom prostoru. Njihovo istraživanje ne svodi promene na delovanje stranih aktera, već opisuje međusobno dejstvo domaćih društvenih okolnosti, razvoja civilnog društva, političkih prilika, lokalnih opozicija i transnacionalnih mreža organizacija koje su podržavale demokratizaciju.4

Ova razlika je suštinska. Međunarodni akteri ne moraju da stvore nezadovoljstvo da bi uticali na politički proces. Dovoljno je da prepoznaju postojeće društvene slabosti, razviju kontakte sa lokalnim organizacijama, prenesu određena znanja i ponude sredstva koja mogu povećati sposobnost mobilizacije. Ovo zapažanje u potpunosti je u skladu sa teorijom resursne mobilizacije, koja naglašava da uspeh pokreta ne zavisi prvenstveno od intenziteta gneva, već od sposobnosti da se mobilišu opipljivi resursi (novac, prostor, oprema) i neopipljivi resursi (legitimitet, mreže, znanje, pristup institucijama).5 U tom okviru, konvergencija nije spontani sklad interesa, već proces u kome se različiti akteri, domaći i strani, postepeno usklađuju oko zajedničkog okvira delovanja, često uz asimetriju moći.6 Onaj koji kontroliše resurse može da oblikuje političke mogućnosti tako što bira koje će zahteve podržati, a koje ostaviti po strani. Drugim rečima, spoljašnji uticaj ne mora da bude uzrok protesta da bi mogao da utiče na njegov tok i da ga na kraju usmeri ka ciljevima koji nisu prvobitni ciljevi onih koji su izašli na ulicu.

Socijalni inženjering i oblikovanje političke stvarnosti

Socijalni inženjering u političkom kontekstu ne treba razumeti isključivo kao tajni plan neke organizacije. On može da označava mnogo širi skup metoda kojima se utiče na društveno ponašanje, javno mnjenje, kolektivne identitete i način na koji građani razumeju političke događaje.

Svaki ozbiljan politički pokret koristi određene komunikacione obrasce. Bira poruke, simbole, parole, trenutke za mobilizaciju i načine na koje predstavlja svoje zahteve. To nije samo po sebi manipulacija. Bez komunikacije nema masovne političke mobilizacije. Istraživanja društvenih pokreta pokazuju da je način na koji se neki problem uokviruje, odnosno kako se određuje šta se dogodilo, ko je odgovoran i šta treba učiniti, jedan od ključnih elemenata mobilizacije.7 Društveni problem postaje politički pokret kada pojedinci počnu da ga doživljavaju kao zajedničko iskustvo, kada prepoznaju odgovornost i kada poveruju da kolektivno delovanje može proizvesti promenu.

Upravo tu se otvara prostor za uticaj različitih aktera. Oni koji raspolažu političkim znanjem, organizacionim iskustvom, finansijskim sredstvima ili međunarodnim kontaktima mogu doprineti oblikovanju načina na koji se nezadovoljstvo izražava. I dok je razlika između finansijske podrške, obuke za otpor i operativnog upravljanja protestom zaista važna, jednako je važno priznati da onaj ko obezbeđuje resurse, znanje ili pristup mrežama može steći mogućnost da utiče na prioritete, metode i dugoročne ciljeve organizacije. Ova dinamika najbolje se razume kroz pojam instrumentalizacije koji su razvili kritički teoretičari Frankfurtske škole. Adorno i Horkheimer su pokazali kako masovni mediji i kulturne forme mogu da instrumentalizuju autentične društvene energije i proizvedu javno mnjenje koje služi održanju dominacije.8 U kontekstu savremenih protesta, to ne znači nužno da su učesnici „maskote“ ili „marionete“, ali se postavlja pitanje da li će njihova energija biti preusmerena kroz komunikacione obrasce, simboličku politiku i institucionalne kanale koji nisu pod njihovom kontrolom.

Srbija 2000: međunarodna podrška kao istorijska činjenica

Kada se govori o međunarodnom uticaju na političke promene u Srbiji 2000. godine, rasprava često oscilira između dve krajnosti. Jedna predstavlja Petooktobarsku revoluciju kao isključivo spontani izraz volje građana, dok druga nastoji da je predstavi kao operaciju u potpunosti osmišljenu i sprovedenu iz inostranstva. Dostupni istorijski izvori pokazuju složeniju sliku.

Sjedinjene Američke Države i njihove organizacije za podršku demokratiji finansirale su različite programe u Srbiji tokom 1999. i 2000. godine. U tim aktivnostima učestvovali su USAID, National Democratic Institute (NDI), International Republican Institute (IRI) i druge organizacije. Podrška je obuhvatala rad sa opozicionim strankama, izbornu infrastrukturu, obuke i aktivnosti usmerene na povećanje izlaznosti birača. Izveštaj The Washington Posta iz decembra 2000. opisuje finansijsku i savetodavnu podršku koju je američka administracija pružala opozicionim strukturama, kao i obuku pojedinih aktivista Otpora radi njihovog delovanja u Budimpešti.9

Otpor, koji je nastao kao studentski pokret 1998. godine, vremenom se proširio na veliki broj gradova i prerastao u širi društveni pokret, a njegova stisnuta pesnica postala je simbol odlučnosti i građanske neposlušnosti.10 Ove informacije ne dokazuju da su građani koji su izašli na ulice 5. oktobra bili nečiji instrument, niti da je svaki potez Otpora bio naređen iz inostranstva. One, međutim, pokazuju da je inostrana režija bila stvaran deo političkog okruženja u kojem se odvijala promena vlasti, i da je taj model kasnije postao referentna tačka za slične procese. Istorija Srbije 2000. godine pokazuje da se domaća politička mobilizacija i inostrana režija ne isključuju. One mogu postojati istovremeno, a upravo ta istovremenost je ono što omogućava da se autentični gnev postepeno preusmeri.

Finansiranje: pitanje koje ne bi smelo da bude tabu

Jedno od najosetljivijih pitanja u raspravama o savremenim protestima jeste njihovo finansiranje. U slučaju studentskih blokada u Srbiji javno su predstavljeni različiti oblici pomoći: građanske donacije, prikupljanje hrane i osnovnih potrepština, kao i kampanje za podršku studentima. Pojedine akcije prikupljanja pomoći bile su javno predstavljene, uz najave da će podaci o donacijama i načinu trošenja sredstava biti dostupni građanima.11 Međutim, postojanje transparentnih kanala pomoći ne odgovara automatski na pitanje da li su postojali i drugi izvori sredstava, niti da li su svi učesnici bili upoznati sa njihovim poreklom. U razgovorima koje sam lično vodio sa pojedinim ljudima koji su visoko rangirani učesnici u studentskim protestima, čuo sam tvrdnje da se novac za određene aktivnosti dobija u gotovini, pri čemu, prema njihovim rečima, ni sami primaoci ne znaju odakle novac dolazi i nije ih briga, sve dok imaju sredstva kojima raspolažu.

Ovakvo svedočenje treba tretirati upravo onako kako jeste: kao lično prenetu informaciju, a ne kao dokaz o stranom finansiranju, organizovanom kanalu novca ili postojanju određene političke operacije. Ne mogu da potvrdim izvor, iznos, namenu niti kontinuitet takvih isplata. Ipak, smatram da bi bilo pogrešno zanemariti pitanje koje ono otvara. Ako se u okviru jednog političkog pokreta novac za aktivnosti zaista distribuira u gotovini, bez jasnog znanja o njegovom poreklu, legitimno je pitati ko ga obezbeđuje, ko odlučuje o njegovoj raspodeli i kakva je odgovornost onih koji ga primaju.

Ovo pitanje nije optužba protiv svih studenata, niti razlog da se čitav pokret proglasi finansiranim iz inostranstva. Ono je poziv na transparentnost. Posebno zato što se u javnom prostoru često govori o navodnom stranom finansiranju, dok se konkretni dokazi i proverljivi finansijski tragovi retko predstavljaju na način koji bi omogućio nezavisnu proveru. Evropska komisija je u izveštaju o Srbiji za 2025. zabeležila pokušaje visokih zvaničnika da proteste i organizacije civilnog društva diskredituju tvrdnjama o pripremanju strane, finansirane „obojene revolucije“, bez pružanja dokaza za takve tvrdnje.12 Dakle, postoje dve stvari koje mogu biti istinite istovremeno: optužbe vlasti o stranoj kontroli protesta ne mogu se prihvatiti bez dokaza, ali to ne znači da je pitanje nelegitimno.

Studenti u blokadama, sateliti u foteljama

Jedan od najslabijih argumenata ovog pokreta jeste njegov ljudski sastav. Protest, u velikoj meri, vode mladi ljudi i to srednjoškolci i studenti, ljudi koji ne poznaju istoriju sopstvene države i koji ne razumeju koliko je tzv. žuta revolucija 2000. unazadila Srbiju, naravno čast izuzecima. Njihova iskrenost i gnev zbog tragedije nisu sporni. Sporno je to što se od njih pravi politički arbitar, a da pritom ne znaju kako su iste strukture i isti obrasci već jednom iskorišćeni.

U javnim raspravama o studentskim blokadama često se čuje da su studenti apolitični i da ih politika ne zanima. To je, u najmanju ruku, dvosmisleno. Apolitičnost nije vrlina kada neko izlazi na ulicu i traži promenu vlasti. Ako ne poznaješ istoriju sopstvene zemlje, ako ne znaš šta je parlament, ako ne razumeš kako je revolucija 2000. završila i šta je ostavila za sobom, kako ćeš prepoznati iste obrasce kada se ponove?

Upravo tu leži opasnost. Mladi ljudi koji su do pre godinu dana znali samo za društvene mreže i ispite sada se, preko noći, nalaze u ulozi političkog subjekta. Ova tranzicija, od apolitičnosti do političkog subjekta, nije neutralna. Ona proizvodi ono što se u političkoj sociologiji naziva politička alijenacija: osećaj da se učestvuje u procesu čije se posledice ne razumeju i ne kontrolišu.13 Njihova energija je autentična, ali njihovo političko znanje nije. A kada je znanje malo, prostor za manipulaciju je velik. Kada se takva alijenacija kombinuje sa jezikom isključivosti, otvara se prostor za moralni dezangažman, psihološki mehanizam koji omogućava da se politički protivnik isključi iz sfere moralne obaveze i tretira kao manje vredan.14 To nije samo stvar „loše kulture dijaloga“. To je proces koji sistematski priprema teren za dehumanizaciju.

Zato ne treba da čudi što se u javnosti mogu čuti reči zagovarača pokreta da oni „jašu“ političke neistomišljenike. Ta fraza nije slučajna. Ona otkriva odnos prema politici kao prema jahanju, a ne dijalogu. Ako se politički neistomišljenici „jašu“, onda se i sam pokret lako može pretvoriti u instrument nekog drugog.

„Zavadi pa vladaj“ i proizvodnja neprijatelja

Ako postoji jedan obrazac koji se provlači kroz celu istoriju srpske politike, to je „zavadi pa vladaj“, princip koji je još u starom Rimu formulisan kao divide et impera, a koji u srpskom kontekstu ima gotovo status državne doktrine. Cilj nije samo podeliti društvo, već proizvesti neprijatelja: političkog neistomišljenika pretvoriti u manje vrednu osobu, u „izdajnika“, u „stranu slugu“, a u najekstremnijim slučajevima u pripadnika druge rase.

Ono što se dešavalo tokom studentskih blokada 2024, 2025. i 2026. godine prevazilazi običnu političku polarizaciju. Akademska analiza Sandre S. Radenović, objavljena pod naslovom „Politička kultura isključivosti u Republici Srbiji tokom studentskih blokada 2024/2025“, identifikuje isključivost kao dominantnu karakteristiku javnog diskursa tog perioda, uz elemente „kulturnog fašizma, rasizma i specizma“ gde se politički protivnici ne posmatraju samo kao politički suparnici, već kao pripadnici „inferiornih kulturnih grupa, rasa ili čak vrsta“.15 U radu se beleže konkretne formulacije iz javnog prostora: pristalice vlasti nazivane su „polu-čovekom“, „kukoljem“, „pacovima“, aktivisti opozicije „ljudima koji su izašli iz septičke jame“.

Ovi primeri nisu izolovani lingvistički ekscesi. Oni odgovaraju obrascu koji istraživanja partijske dehumanizacije prepoznaju kao jedan od najpouzdanijih pokazatelja duboke polarizacije: protivnik se ne opisuje samo kao „pogrešan“, već kao animalistički (životinja, pacov, majmun) ili mehanicistički (stvar, mašina), čime se ukida njegov moralni status.16 Kada se takav jezik institucionalizuje, on više nije „retorika“. On postaje infrastruktura isključivanja.

Ova analiza nije usamljena. U javnom prostoru su se pojavile tvrdnje koje političke neistomišljenike eksplicitno degradiraju na osnovu fizičkog izgleda i navodne inteligencije. Kandidatkinja SL Ana Mirković izjavila je da „nepogrešivo prepoznaje lojaliste po obliku glave i crtama lica“, dodajući da joj je za to dovoljna „sama pozicija očiju“, kao i „oblik glave, pozicija očiju, rumenilo, visina čela“. U ranijim objavama iz 2020. godine tvrdila je da je „razvila sposobnost“ da po „fizionomiji lica“ zaključi da li je neko pristalica SNS-a.17 Ove tvrdnje nisu ostale na nivou pojedinačne izjave. Mediji bliski vlasti preneli su ih kao dokaz da „blokaderi dele narod po fizičkom izgledu“, dok su istovremeno objavljivali tekstove koji studentski pokret optužuju za „rasnu teoriju“, navodeći da se pristalice vlasti opisuju kao „majmuni“ i da se neistomišljenici posmatraju kao „manje vredni“. Bez obzira na to koliko su ovi izvori pristrasni, oni beleže jednu stvarnu pojavu: jezik dehumanizacije ušao je u mainstream političkog govora.

I upravo tu leži najdublja opasnost po studentski pokret. Kada se politički neistomišljenici opisuju kao „niže inteligencije“ ili „druge rase“, ne stvara se samo neprijatelj već opravdanje za njegovo isključivanje iz političke zajednice. A pokret koji svoju borbu započne kao zahtev za odgovornošću i pravdom, a zatim prihvati jezik fizičke i intelektualne superiornosti, prestaje da bude pokret za pravdu i postaje instrument nove podele i daljeg oslabljivanja nacije.

Ovo nije argument da su studentski protesti sami po sebi fašistički. To je argument da su mladi ljudi bez političkog iskustva i istorijskog znanja izuzetno ranjivi na jezik koji im nude oni koji tvrde da govore u ime „naroda“, bilo da dolaze iz pozicije ili opozicije. A kada se jednom usvoji logika „mi smo ljudi, oni su majmuni“ ili „mi smo čisti, oni su prljavi“, ta logika više ne služi onima koji su je izmislili. Ona služi onima koji njome upravljaju.

2000. nije bila pobeda, to je bila lekcija koju nismo naučili

Tvrdnja da je tzv. žuta revolucija 2000. unakazila i unazadila Srbiju nije samo politička ocena. To je upozorenje. Generacija koja ne zna šta se tada dogodilo, ko je koga finansirao, ko je koga usmeravao i ko je na kraju inkasirao promenu, ne može da prepozna da se isti scenario danas ponavlja.

Studentski protesti su autentični. Ali autentičnost nije dovoljna. Ako se studentska energija iskoristi kao gorivo za smenu jedne garniture, a onda studenti budu marginalizovani u trenutku kada treba da učestvuju u oblikovanju nove vlasti, onda se autentični gnev zaista pretvara u „topovsko meso“. A na vlast dolaze „sateliti“, ljudi koji nisu izašli na ulicu zbog nadstrešnice, već zbog fotelja. Ovaj scenario nije proizvoljan. On odgovara onome što teorija društvenih pokreta naziva strukturalnom kooptacijom: proces u kome pokret biva usisan u institucionalne kanale koji su izvan njegove kontrole, a njegovi prvobitni zahtevi bivaju zamenjeni agendom onih koji kontrolišu resurse i pristup institucijama.18 U srpskom slučaju iz 2000, konvergencija između domaće mobilizacije i međunarodne podrške nije bila slučajna.

Ona je bila strukturalno uslovljena raspodelom moći u međunarodnom okruženju.

Na tu opasnost upozoravaju i reči koje su se mogle čuti i iz redova koji su studentski protest podržavali. Novinar Dejan Ilić, inače naklonjen blokadama, javno je poručio studentima da su „topovsko meso koje će blokadere dovesti na vlast, a onda da se maknu“, dodavši da „nije njihovo da misle“ i da su „pametniji kad ćute“.19 Ove reči, ma koliko bile brutalne, osvetljavaju jednu stvarnu opasnost: studentski pokret može biti posmatran kao instrument za smenu vlasti, a ne kao akter sa sopstvenim, trajnim političkim programom. Ako se studentska energija iskoristi kao gorivo za promenu, a onda studenti budu marginalizovani u trenutku kada treba da učestvuju u oblikovanju nove vlasti, onda se autentični gnev zaista pretvara u „topovsko meso“.

To nije teorija zavere. To je istorijski obrazac. I upravo zato je pitanje ko će na kraju kontrolisati ovaj pokret legitimnije od pitanja da li su studenti iskreni.

Između podrške i kontrole

Međunarodna podrška civilnom društvu nije sama po sebi nešto neobično niti nužno negativno. Brojne organizacije širom sveta finansiraju programe za razvoj demokratije, nezavisnih medija, ljudskih prava, izborne transparentnosti i građanskog aktivizma. Njihov rad može uključivati obuke, grantove, savetovanje, istraživanja i povezivanje lokalnih organizacija sa međunarodnim mrežama.

Problem nastaje kada se podrška posmatra kao nešto što nema nikakve političke posledice. Svaka finansijska ili institucionalna podrška dolazi iz određenog sistema prioriteta. Donator bira koje aktivnosti podržava, koje organizacije smatra relevantnim i kakve rezultate očekuje. Čak i kada nema direktnog upravljanja, takav odnos može uticati na organizacionu kulturu i dugoročne prioritete primalaca. A upravo u tom prostoru između podrške i kontrole leži i najneprijatnije pitanje: da li su studenti ti koji će na kraju izneti teret borbe, dok će plodove pobede ubrati neko drugi?

S druge strane, optužbe o stranom uticaju mogu postati sredstvo za gušenje legitimnog građanskog delovanja. Vlast koja svaki protest predstavlja kao rezultat spoljne zavere izbegava suočavanje sa uzrocima nezadovoljstva i pokušava da ospori pravo građana da samostalno deluju. Zato je neophodno razlikovati međunarodnu solidarnost, finansijsku pomoć, prenos organizacionog znanja, strateški politički uticaj i direktnu operativnu kontrolu. To nisu sinonimi. Između njih postoje značajne razlike, a dokaz za jedan oblik uticaja ne predstavlja automatski dokaz za drugi. Ali upravo zato što su te razlike važne, pitanje ko na kraju raspolaže resursima i ko određuje pravac pokreta ostaje legitimno i zahteva odgovor.

Može li autentičan pokret postati sredstvo tuđih interesa?

Pitanje koje bi trebalo da postavimo nije da li su studenti u Srbiji iskreno nezadovoljni. Njihovi motivi ne mogu se svesti na jednu političku ili ideološku kategoriju, a njihovo pravo na protest ne zavisi od toga da li se njihovi zahtevi dopadaju vlasti ili međunarodnim akterima. Pravo pitanje glasi: može li autentičan društveni pokret, nastao iz stvarnog nezadovoljstva, vremenom postati deo šireg političkog procesa čije ciljeve ne određuju isključivo njegovi prvobitni učesnici?

Odgovor je potvrdan. To ne znači da se takav proces nužno odvija u Srbiji, znači da je takva mogućnost poznata u političkoj praksi i da zaslužuje ozbiljno istraživanje. Društveni pokreti nisu homogeni organizmi. U njima postoje različiti interesi, motivi i očekivanja. Dok jedni žele odgovornost institucija, drugi mogu očekivati promenu vlasti, treći žele širu društvenu transformaciju, a četvrti u pokretu mogu videti priliku za ostvarivanje sopstvenih političkih ili organizacionih ciljeva. U takvom okruženju, pitanje ko govori u ime pokreta, ko raspolaže resursima, ko oblikuje komunikaciju i ko ima pristup međunarodnim mrežama postaje posebno važno.

Autentičnost učesnika ne garantuje potpunu autonomiju procesa. Isto tako, postojanje spoljnih interesa ne poništava autentičnost njihovih motiva. Ali ako se studentski pokret na kraju svede na instrument za smenu jedne garniture i dovede drugu, koja će vladati u interesu onih koji su tu promenu finansirali ili usmeravali, onda se prvobitni zahtevi za odgovornošću i pravdom ne samo neće ispuniti. Oni će biti izdati. Upravo zato je pitanje „konačne namere“ onih koji pružaju podršku pokretu legitimno i neophodno.

Zaključak: pravo na protest i pravo na pitanja

Studentski protesti u Srbiji zaslužuju da budu posmatrani ozbiljno. Ali ozbiljnost jednog pokreta ne meri se samo brojem ljudi na ulicama i moralnom opravdanošću početnih zahteva. Ona se meri i spremnošću da se otvore pitanja o sopstvenoj organizaciji, finansiranju i odnosu prema centrima uticaja. Ako se zahteva transparentnost institucija, onda transparentnost ne sme biti tabu ni za organizacije koje podržavaju studentske blokade. Ako se kritikuje politički uticaj, onda je legitimno ispitivati svaki oblik uticaja, domaći i strani. Najveća greška bila bi da se autentično nezadovoljstvo koristi kao razlog da se sva pitanja odbace kao teorije zavere.

U Srbiji je, kako pokazuje istraživanje Maje Bjeloš, narativ o „obojenim revolucijama“ od 2012. institucionalizovan kao proizvedena pretnja, sredstvo kojim se svaki protest unapred diskredituje kao strana operacija.20 Ali ako je taj narativ lažan, to ne znači da je njegov predmet, mogućnost instrumentalizacije, izmišljen. Prava opasnost je upravo u tome što autentični pokreti mogu postati tačke konvergencije interesa koji nemaju nikakve veze sa prvobitnim gnevom. Pravo pitanje je: ko će sutra vladati u ime dece koja su danas na ulici i da li će ta deca uopšte znati da su iskorišćena?

Izvori i literatura

  1. E. P. Thompson, „The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century“, Past & Present, 50 (1971), 76–136. ↩︎
  2. O kritici metodološkog atomizma u društvenim naukama vidi: Neil W. , „Methodological Atomism“; uporedi i sa raspravom o individualizmu i holizmu u: Steven Lukes, Individualism (1973). ↩︎
  3. Ernesto Laclau, On Populist Reason (London: Verso, 2005), pogl. 1–2. ↩︎
  4. Valerie J. Bunce i Sharon L. Wolchik, „International Diffusion and Postcommunist Electoral Revolutions“, Communist and Post-Communist Studies, 39(3), 2006. ScienceDirect. ↩︎
  5. J. D. McCarthy i M. N. Zald, „Resource Mobilization and Social Movements: A Partial Theory“, American Journal of Sociology, 82(6), 1977, 1212–1241. ↩︎
  6. O konvergenciji pokreta pod uslovima nejednake moći vidi: B. Abrams, „Affinity-Convergence Theory“; uporedi i sa: D. della Porta i M. Diani, Social Movements: An Introduction (2006), pogl. o mrežama i koalicijama. ↩︎
  7. Robert D. Benford i David A. Snow, „Framing Processes and Social Movements: An Overview and Assessment“, Annual Review of Sociology, 26, 2000, str. 611–639. DOI. ↩︎
  8. M. Horkheimer i T. W. Adorno, Dialektik der Aufklärung (1947); o instrumentalizaciji kulture i javnog mnjenja vidi i: J. Swearingen i D. Kaufer, „Dialectic of Technology“. ↩︎
  9. „U.S. Advice Guided Milosevic Opposition“, The Washington Post, 11. decembar 2000. The Washington Post. ↩︎
  10. Humanitarian Law Center, „Police Crackdown on Otpor – Serbia, 2 May to 24 September 2000“, 2001. Fond za humanitarno pravo. ↩︎
  11. Danas, „Centar za rast i razvoj i prevenciju nasilja najavio prikupljanje pomoći za studente u blokadama“, 14. januar 2025. Danas. ↩︎
  12. Evropska komisija, Serbia Report 2025. Evropska komisija, izveštaj o Srbiji. ↩︎
  13. O političkoj alijenaciji vidi: S. M. Lipset, Political Man (1960), pogl. o alijenaciji i ekstremizmu. ↩︎
  14. A. Bandura, „Moral Disengagement in the Perpetration of Inhumanities“, Personality and Social Psychology Review, 3(3), 1999, 193–209. ↩︎
  15. Sandra S. Radenović, „Politička kultura isključivosti u Republici Srbiji tokom studentskih blokada 2024/2025. godine: ogled o kultur-fašizmu“, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini, 56(1), 2026, str. 321–349. CEEOL. ↩︎
  16. E. C. Cassese, „Dehumanization of the Opposition in Political Campaigns“, Social Science Quarterly, 2020. ↩︎
  17. B92, „Mirković: Lojaliste prepoznajem po obliku glave i crtama lica“. ↩︎
  18. O strukturalnoj kooptaciji pokreta vidi: F. Foweraker, Theorizing Social Movements (1995). ↩︎
  19. Republika, „VI STE TOPOVSKO MESO, PAMETNIJI STE KAD ĆUTITE! Novinar blokaderske emisije BRUTALNO IZVREDAO STUDENTE“, 2026. Republika; Politika, „Ilić brutalno vređao studente blokadere: Vi ste topovsko meso, šta ima da mislite“, 7. januar 2026. Politika. ↩︎
  20. M. Bjeloš, Manufactured Threat: The Use of the „Colour Revolution“ Narrative as a Tool of Authoritarian Rule in Serbia (BCBP, 2026). ↩︎

Komentarišite

Your email address will not be published.

Prethodna objava

Eсеји о (српској) политичкој духовности: Олтар жртвени и огањ паклени

Sledeća objava

Delez: šta je filozofija (filma)?

Najnovije iz kategorije Društvene

Delez: šta je filozofija (filma)?

Tekst koji donosimo čitaocima deo je knjige Dominika Šatoa „Filozofija i film“ iz 2003. godine. Žil Delez je filozof, od glave do pete… Čak…

Суверенитет као услов слободе

Питање политичког суверенитета, односа националног и социјалног ослобођења, те положаја државе у савременом међународном поретку заузима важно мјесто у савременој политичкој и теоријској расправи.…