Tekst koji donosimo čitaocima deo je knjige Dominika Šatoa „Filozofija i film“ iz 2003. godine.
Žil Delez je filozof, od glave do pete… Čak i svojevrsni čuvar filozofije. Šta je filozofija?, delo koje je Delez napisao zajedno s Feliksom Gatarijem, vraća stvari na svoje mesto: filozofija ima čitav spektar rivala, od različitih nauka do marketinga, koji svi pretenduju da prisvoje ono što joj po pravu pripada – pojam, a „pojam pripada filozofiji i samo filozofiji“ (1995: 44). Takve pretenzije i potraživanja ozleđuju filozofiju ne samo zato što se s njom nadmeću već i zato što u nju prodiru. Ipak, ne znači da bi zbog toga trebalo očajavati:
„[…] Ali, što se filozofija više sudara s bestidnim i neotesanim suparnicima i što ih češće susreće u sopstvenom okrilju, to više u njoj raste želja da obavlja svoj zadatak, da stvara pojmove koji su pre aeroliti nego robe. Obuzima je ludi smeh koji joj otire suze, Dakle, pitanje filozofije rešava se u onoj jedinstvenoj tački u kojoj su pojam i stvaranje povezani“ (17).
Iako to sve sjajno izgleda, ostaje da se ta ideja o ekskluzivnom vlasništvu filozofije nad pojmom nekako i potkrepi, a da pri tom ne počne da liči na nekakvog žandarma na polju terminologije ili, makar, na ljubomornog muža. Legitimnost takvom ekskluzivizmu, autorski par Delez-Gatari daje predlažući jednu vrlo neobičnu, tačnije lirsku, definiciju pojma kojom se okreću leđa njegovoj najčešćoj definiciji kao specifičnoj formi kognitivne predstave: pojam je pre kreacija nego forma. On čak nije ni formacija pošto, istovremeno dok biva stvaran, on sam sebe stvara, po ugledu na nešto živo ili na umetničko delo: prepoznajemo ga po njegovom „autopoetičkom karakteru“ (17). Trebalo bi, dakle, da je jasno da kada Delez naizgled ulazi u diskusiju o pojmu ili, na primer, o pitanju da li postoje pojmovi u umetnosti, on, s jedne strane, u takvu diskusiju ne ulazi podrazumevajući pod pojmom isto što i većina drugih autora, a, s druge strane, u takvu diskusiju uopšte i ne ulazi. Iako oseća potrebu da izjavi da je umetnost ravnodušna prema pojmu – pa čak i apstraktna i konceptualna umetnost, koje, uprkos svojim pretenzijama, „ne stavljaju pojam na mesto čulnog utiska“, već zapravo „stvaraju čulne utiske, a ne pojmove“ (252) – on to čini jednostavno samo zato da bi kontrirao jednoj iluzornoj pretenziji. Zapravo, privilegovani odnos filozofije i pojma nije podložan diskusiji. U svakom slučaju, „filozof jer filozofija operiše na planu specifičnom za nju (to je „plan imanencije, nasuprot „planu nedefinisanih koordinata“ koji pripada nauci i „planu kompozicije“ koji pripada umetnosti, 251), niti čak s drugim filozofima (,,kada jedan filozof kritikuje drugog, on to čini polazeći od problema koji nisu problemi tog drugog“ 37).

Pa ipak, upravo posredstvom pojma – i, tačnije, posredstvom filozofske verzije pojma, koliko god čudna ona bila – filozofija odlučuje o vrsti instrumenta za koji se pretpostavlja da pripada nauci i umetnosti. Ona nije nekakvo superiorno intelektualno stanje do kojeg bi se nauka, ili pak umetnost, mogle same od sebe uzdići. Filozofija ne pretenduje da misao prisvoji samo za sebe. Ona nema drugih pretenzija do da bude priznata kao jedini način mišljenja posredstvom pojmova i jedini stav duha koji je kadar da pomoću pojma prosuđuje o drugim oblicima mišljenja. Tako je, za Deleza, filozofija filma teorija sačinjena od pojmova o jednom predmetu koji ih sam ne proizvodi, ali koji zato sâm misli. Filozofija i film se susreću upravo zato što i jedno i drugo misle. To znači da ne misli samo filozofija i da način na koji filozofija misli nije jedini. „Misliti znači misliti pomoću pojmova, ili funkcija, ili čulnnih utisaka, i nijedno od tih mišljenja nije bolje od drugog, niti punije, potpunije, sintetičnije ‘mišljeno'“ (251-252). Pojmovi su ono čime filozofija misli; afekti i percepti ono čime misli film; umetnost uopšte misli afektima i perceptima. Katkad se čini da ta sposobnost mišljenja koju povezujemo s filmom definiše sve filmove zajedno, katkad da karakteriše samo neke od njih. „Tačno je da se kategorija lošeg filma (a ponekad i dobrog) zadovoljava […] vrstom snolikog stanja koje indukuje kod gledaoca, ili već, je to često analizirano, jednom vrstom imaginarnog učešća. Ali, bit filma, koja nije isto ono što nam nudi večina filmova, za svoj najviši cilj ima ništa drugo do misao i njeno funkcionisanje“(1985: 219). Suština filma ne nalazi se u najvećem broju filmova. Jer, ne misle, svi; neki samo navode na sanjarenje. Misao u filmu pripada „dobrim filmovima“ i „velikim autorim“: „Stekli smo utisak da se veliki filmski autori mogu porediti ne samo sa slikarima, arhitektima, I muzičarima, već i s misliocima. Oni misle kroz slike-pokrete i slike-vreme, umesto kroz pojmove“ (1983: 7). Tu, dakle, postoje dva sloja: prvi sloj čini priroda filma koja je, kao i umetnost uopšte, definisana pomoću afekta i percepta koji su na planu kompozicije odvojeni; drugi sloj čini bit filma koju izvesni (,,dobri“) filmovi ostvaruju tako što misle – služeći se prirodom filma. Pretpostavljamo da za Deleza, na primer, kategorija onih filmova koji imaju istu pretenziju kao reklame i marketing da krenu od određenog pojma (recimo „paketa rezanaca“,16) i da na toj osnovi dalje stvaraju, u onoj jedinstvenoj tački u kojoj su pojam i stvaranje povezani“ (1995: 17), nema nikakve šanse da se uzdigne na nivo misli. Nije dovoljno da film prisvoji pojam i zapravo jednu lažnu i pogrešnu koncepciju pojma, pa da samim tim i misli. To može postići jedino radeći s onim što mu zaista pripada – a to je slika sa svojim raznim varijetetima.
Filozofija filma ne sastoji se u tome da se film podvrgne mukama kako bi najzad u suzama priznao nekakvu poplavu pojmova. Filozofija filma nije teorija filma, već teorija s filmom, a „teorija filma nije teorija ‘o’ filmu, već o pojmovima koje film podstiče (1985: 365). Pojmovi filma pripadaju filozofiji filma utoliko što pojam pripada filozofiji i što je ona, tako osnažena, u stanju da promišlja i zaključuje o prirodi filma i njegovoj biti: „U filmu, pojmovi nisu dati. Pa ipak, reč je o pojmovima, ne o teorijama filma“ (336). Filozofija ne nameće filmu svoje pojmove kao bilo koja teorija, ona služeći se pojmovima promišlja o specifičnosti kinematografskog mišljenja koje je nepojmovno: „Za konstituisanje pojmova samog filma [podvukao D. Šato] nije dovoljno nikakvo ni tehničko, ni primenjeno (psihoanaliza, lingvistika), ni refleksivno određenje.“ Filozofija jedina ima tu moć da od filma stvara pojmove koji su u isto vreme i pojmovi samog filma. Treba ili prihvatiti taj paradoks ili odustati od filozofije filma.

U jednom razgovoru s Paskalom Bonicerom i Žanom Narbonijem, na njihovo pitanje ne misli li da se, iako on sam kritikuje lingvistiku, njegov pojam “čitljive” slike s njom ipak može dovesti u vezu, pa čak s njom I poistovetiti, Delez je osorno odgovorio: “Nemam takav utisak. Pokušaji da se lingvitika primeni na film su katastrofalni. Svakako da su mislioci poput Meza ili Pazolinija stvorili izuzetno vredno kritičko delo. Ali, kod njih pozivanje na lingvistički model na kraju uvek samo pokaže kako je film svojevrsno skretanje s pravog puta, koje bi bilo poželjno izbeći” (1990; 76). Delezova verzija filozofije filma i sama, zapravo, pobuđuje upravo tu istu vrstu kritike (koja, uostalom to i nije – ili barem pripada žanru onih kritika čiju oštricu tupi relativnost različitih gledišta). To ćemo uvideti i ako nadovežemo dve najcitiranije Delezove rečenice – onu kojom se završava Slika-verme: “Tako da uvek postoji jedan čas, podne-ponoć, kada se više ne treba pitati šta je filozofija?” (1985: 366) – i onu kojom otpočinje Šta je filozofija?: ,,Možda se pitanje šta je filozofija može postaviti tek pred kraj života, kad dođe starost i nastupi čas da se govori konkretno. […] To je pitanje koje se postavlja u jedva primetnom uzbuđenju, u ponoć, kada više nema šta da se pita.“ (1995: 5). Film na kraju ipak ostaje na ulici, odbačen od one iste filozofije koja ga je prethodno prisvojila, ali koja se ipak nigde tako ne pronalazi kao u samoj sebi, u samoći svog apsolutnog doktrinarnog, moralnog i intelektualnog autoriteta i aparata. Mogli bismo poverovati da ta filozofska provera priprema nekakvo novo izvorište na kojem bi se mogla napajati teorija filma. U tako nešto možemo verovati u podne, kada nas još grize crv filmofilije. Ali u ponoć je gotovo: tada se filozofija sasvim pribere, a svaki objekat koji nije njen sopstveni povlači se u mrak pećine…
lako tek u tragovima hegelovac (što je malo reći…), Delez ima istu „kanibalističku“ koncepciju filozofije kao i on. Kao što, za Hegela, interesovanje za umetnost ne predstavlja ništa drugo do etapu na filozofskoj putanji, tako za Deleza ni filozofsko interesovanje za film ne može biti dugog veka. Filozof se, po Delezu, interesuje ne za film već za pojmove kojima film služi kao povod, kao što se i, po Hegelu, filozof interesuje za umetnost u meri u kojoj umetničko delovanje svoje konačno dovršenje nalazi tek u filozofskom delovanju: „Umetničko delo, u kome misao otuđuje samu sebe, pripada takođe oblasti pojmovnog mišljenja, te duh, podvrgavajući umetničko delo naučnom razmatranju, zadovoljava u tome samu potrebu svoje najprisnije prirode“ (Hegel, 1979, t. I: 26). Delez, međutim, odstupa od Hegela kada je pojam u pitanju kako je već rečeno, da film misli, a da pri tom nije deo konceptualnog mišljenja. On pozdravlja Hegelov doprinos filozofskom prisvajanju pojma kao kreacije, a ne kao opšte ideje, ali se ograduje od njegovog apsolutizma koji različitim naukama i umetnostima više ne bi ostavljao nikakav prostor za specifičnost. Taj je prostor ucrtan u filozofiji filma kada ona, za početak, nameće segregaciju pojma ili, što dolazi na isto, kada filmu pripisuje vrstu mišljenja koje je za nju osobeno. Pozicija je pri tom dvosmislena: ko stoji iza zahteva za takvom segregacijom? Film, po svojoj prirodi, ili pak filozofija, po svojoj vokaciji? Na izvestan način, filozofiji je film potreban i ona mu se odužuje zato što on zadovoljava tu njenu potrebu. Ali, tu bismo misao mogli iskazati I na sledeći način: interesovanje filozofije za film samo je još jedna njena potreba (kao što je Hegel govorio da je potreba za objektivacijom još jedna potreba subjektivnog). Šire gledano, filozofiji je potrebna nekakva nefilozofija“ (205) koja može biti „prefilozofsko“ uopšte, haos, ili nekakav drugi način osim filozofskog da se s haosom izađe na kraj: nauka, umetnost. Njoj je potreban takav izazov koji podseća na onaj koji Adorno naziva „utopijom znanja“: „Nepojmovno izneti na videlo posredstvom pojmova, a ne poistovećujući ga s njima“ (Adorno, 1992: 16).

Međutim, izazov koji film stavlja pred filozofiju ne ostaje samo unutar granica te drugosti nepojmovnog – jer se misao ne svodi samo na taj režim rada. Ako su pikturalne slike „po sebi nepokretne“, piše Delez, duh je taj koji ,,mora ‘napraviti’ pokret“, dok „filmska slika sama ‘pravi’ pokret“ (Deleuze, 1985: 203); odatle proističe ideja o nekakvom povlašćenom odnosu koji film ima prema misli i mišljenju. Na osnovu te privilegije (koju je, pre Deleza, između ostalih, jednako jasno isticao Ajzenštajn), čini se da je sasvim opravdano što filozofija pokazuje posebno interesovanje za film. Ne treba, međutim, preceniti takvo priznanje; ogrešili bismo se o filozofiju ukoliko bismo na osnovu sasvim posebne sposobnosti filma da misli, izveli zaključak da bi on zato mogao zameniti, to jest oponašati filozofiju, da bi mogao imati pristup pojmovima. Filozof nema takmaca u filmu – u sineasti možda da, ali u tom slučaju sineasta više ne radi na filmu:
„Veliki filmski autori su poput velikih slikara ili velikih muzičara. Oni najbolje govore o onome što rade. Ali, dok govore, oni postaju nešto drugo, postaju filozofi ili teoretičari, pa čak i Hoks koji teorije nije hteo, pa čak i Godar kada se pretvara da ih prezire“ (1985: 366).
Klanjanje pred tim „veličinama“ izraz je lažne skromnosti, baš kao i tvrdnja da pojmovna praksa „nad drugima nema nika- kvu privilegiju“ (365). U redu, sve su prakse jednako vredne, a posebno teorijska praksa – mogao bi primetiti neko sklon ironiji. Kako privilegija koju filozofija pruža filmu ne bi imala pogrešan prizvuk, to dvoje ne treba da se susreću na terenu iznivelisanih praksi: filozofija upravo treba da nametne svoju sop- stvenu ravan kao uslov da se prepozna specifičnost plana filma. Filozofija treba da za sebe rezerviše pojam, a da objekat filma identifikuje kao nepojmovan i kao specifičan; filozofija, ona i samo ona, treba da ima moć da prosuđuje o specifičnosti filma. Ukratko, film poseduje nešto što filozofija ne poseduje, ali i nešto čiju je dobru pojmovnu verziju jedino filozofija kadra da dâ – što je još jedna prava privilegija, i to u osnovnom značenju te reči, to jest preimućstvo koje se ni s kim drugim ne deli…