Panika u srednjoj klasi

јануар 5, 2026

Geiger, T. (1930). Panik im Mittelstand. Die Arbeit: Zeitschrift für Gewerkschaftspolitik und Wirtschaftskunde, 7(10), 637–654.


Niko ne sumnja u to da je nacionalsocijalizam[1] (NS) svoj izborni uspjeh u bitnoj mjeri dugovao starom i novom srednjem sloju[2]. Čak i kada bi polovina omladine koja je tek od 1928. stekla biračko pravo glasala za nacionalsocijaliste, to bi iznosilo svega oko milion glasova. Dakle, omladina može samo u veoma maloj mjeri objasniti naglo jačanje NS-a. Neisser u ovom broju procjenjuje da srednji slojevi čine oko 50% biračkog tijela NS-a. (Oslanjam se ovdje i u nastavku na Neisserove procjene, koje dovodim u pitanje samo u jednoj tački: udio radnika među biračima NS-a od 15 do 20% čini mi se znatno precijenjenim.)

Dominacija srednjeg sloja u biračkom tijelu NS-a sama po sebi objašnjava niz upadljivih pojava. NS je u gotovo svim izbornim okruzima, nezavisno od lokalne demografske strukture, porastao približno istim intenzitetom (otprilike u odnosu 1:7 do 1:9). Izuzeci su samo oni okruzi koji su i ranije bili snažno prožeti nacionalsocijalizmom, poput Pfalca (danas Rajna Palatinat, S.R.) i Donje Frankonije, kao i oni u kojima je priliv glasova NS-u bio sputan snažnim tradicionalnim izbornim motivima (Centar u Donjoj Bavarskoj). Ovo opšte, gotovo ujednačeno jačanje moguće je samo ako se NS oslanja na oba srednja sloja, čiji su pojedinačni elementi toliko raznoliki da se u svakom ekonomski različito strukturiranom području manjak jednog elementa nadoknađuje prevagom drugog. Na selu su to seljaci, u manjim gradovima trgovci, zanatlije i činovnici, u velikim gradovima trgovci, namještenici i činovnici.

Dalje, ni kod jedne partije razlika između organizovanog članstva i biračkog tijela nije toliko velika kao kod NS-a: na oko pola miliona partijskih članova dolazi šest i po miliona birača. Uspjeh se, dakle, duguje neorganizovanim „lutajućim glasovima“[3]. Njih je vjerovatno najviše upravo u srednjim slojevima, koji se, trajno pritisnuti s obje strane, iz izbora u izbore preorijentišu – i to dobrim dijelom ne prema pozitivnim kriterijumima („šta nam ova partija nudi?“), već, sasvim razumljivo, prema negativnim: „šta nam ona druga partija nije ponudila?“

Nadalje, izlaznost na izbore iznosila je ovaj put 85%, naspram 76% u maju 1928. godine. Četiri miliona birača, odnosno 9% biračkog tijela, odustalo je od političke apstinencije. Oni su se u najvećoj mjeri priklonili NS-u. A upravo se politički apstinenti prvenstveno nalaze u srednjim slojevima. NS je osvojio 5,5 miliona novih glasova; ako mu se u potpunosti pripišu četiri miliona dodatne izlaznosti, preostaje oko 1,5 miliona „lutajućih glasova“ koji su prešli iz građanskih stranaka centra[4] i iz Deutschnationalen[5]. To se tačno poklapa s ukupnim gubicima građanskih partija.

Rezultati izbora za Rajhstag 1930. godine.

NS se voli predstavljati kao pokret koji je naciju probudio parolom o „narodu između finansijskih Jevreja i marksista“. Lako je uvidjeti da se u tome vara. Poznato je, na primjer, da je seljaštvu i danas bliži uži, konkretni pojam zavičaja nego apstraktni i širi pojam nacije – a ipak iz seljaštva dolazi oko 25% birača NS-a. Nadalje, ako bi se zanatstvo i sitna trgovina upoređivali prema njihovoj nacionalnoj orijentaciji, nesumnjivo bi pobijedilo zanatstvo – ali Ekonomska partija zanatlija jedva da je izgubila glasove.

Već kratko razmišljanje vodi s velikom izvjesnošću do zaključka da uspjeh NS-a ne počiva na njegovom nacionalnom programu, nego upravo na činjenici da on nema pozitivan program.

Srednje slojeve ne nose veliki tokovi duha vremena – njih pritiskaju brige i egzistencijalni strah. Godinama je pripadnik srednjeg sloja saginjao glavu ili pokušavao da kroz posebne interese spasi ono što se spasiti može; iskušavao je jednu pa drugu partiju, a stanje se stalno pogoršavalo. Shvatio je besmislenost svoje partijске rascjepkanosti. Stvaranje velikog građanskog srednjeg bloka moralo je propasti jer su suprotstavljeni interesi preveliki. Politika interesa uvijek je politika razuma. A ne postoji zajednička linija racionalne politike za srednje slojeve; u trenutku najviše krize i uzbuđenja oni se bacaju u buntovnu politiku nerazuma. Veoma je znakovito da upravo zanatstvo nije podleglo ovom zovu katastrofe; ono ima razuman interes i čvrsto tlo pod nogama.

Ovo, dakle, nisu izbori probuđene nacije, nego izbori naroda koji je izgubio glavu. Potlačeni i uplašeni odbacili su svoju letargiju i – ne djeluju, nego viču protiv svega i svakoga.

NS, jednako siromašan idejama kao i njegov retorički vođa, nije im mogao reći šta treba činiti i kako pomoći. Znao je samo da objavi da „sve mora biti sasvim drugačije“. Očajnik je lakovjeran; on ne pita: kako ćete to izvesti? Nijedan govornik NS-a na to ne bi mogao odgovoriti. Samo partija bez racionalnog programa mogla je s takvim uspjehom loviti glasove.

NS je prošao jednu transformaciju: od razuzdane „Giovinezza“ do partije poniženih i uvrijeđenih[6]. Njegova izborna propaganda bila je usmjerena na srednje slojeve. U okviru vrlo vješto oblikovane retoričke alure u pojedinim izbornim okruzima su, zavisno od strukture stanovništva, isticane međusobno zamjenjive parole. Samo tako je šarenilo interesa i patnji moglo biti upregnuto u ista kola.

Iz „Völkischer Beobachtera“ saznajem da od 107 poslanika NS-a njih 17 pripada seljaštvu, 18 zanatstvu (i radništvu), 19 su sitni trgovci i namještenici, 14 učitelji (!), 13 pripadnici slobodnih profesija i pisci, 12 srednji i niži činovnici, 8 pravnici, a 6 oficiri stare armije. Naravno, ove brojčane odnose ne treba neposredno prenositi na biračko tijelo; ali se iz porijekla kandidata jasno vidi na koje društvene slojeve je izborna kampanja ciljala.


[1] Skraćenica za Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP). U tekstu se termin koristi analitički, bez normativne afirmacije, u skladu sa tadašnjom sociološko-politološkom publicistikom Vajmarske republike.

[2] „Stari srednji sloj“ obuhvata zanatlije, sitne trgovce i seljaštvo, dok „novi srednji sloj“ čine činovnici, namještenici, tehničko osoblje i intelektualne profesije. Ova podjela potiče iz klasične njemačke sociologije (Weber, Lederer) i ključna je za razumijevanje političke nestabilnosti Vajmarske republike.

[3] Termin označava birače bez trajne partijske identifikacije, sklone čestim promjenama izborne preferencije. U sociologiji izbora ovi birači se često povezuju sa nesigurnim društvenim položajem i kriznim periodima.

[4] Odnosi se prvenstveno na liberalne i konzervativno-liberalne partije Vajmarske republike (DDP, DVP), kao i djelimično na Zentrum, koje su izgubile podršku srednjih slojeva usljed ekonomske krize i političke fragmentacije.

[5] Njemačka nacionalna narodna partija (Deutschnationale Volkspartei), konzervativno-nacionalistička i monarhistička stranka, koja je djelimično izgubila biračko tijelo u korist NSDAP-a.

[6] Izraz koji priziva Dostojevskog (Poniženi i uvrijeđeni), ali se ovdje koristi sociološki: označava političku artikulaciju ressentimenta društvenih grupa koje doživljavaju gubitak statusa.

Komentarišite

Your email address will not be published.

Prethodna objava

Pregled ‘’Aske 2’’ : Tea Tairović i politika osporavanog ukusa

Sledeća objava

Interregnum: Грамши и криза либералног свјетског поретка

Najnovije iz kategorije Društvene

Михелсово схватање социолошког карактера политичких странака

Политичке странке представљају централне актере савремених политичких система, јер кроз њих долази до организовања политичке конкуренције, артикулације друштвених интереса и формирања државне власти. Ипак,