Teško je razumjeti Venecuelu ako je posmatrate iz daljine. Mediji je predstavljaju ili kao slomljenu državu, ili kao tvrdoglavi bastion antiimperijalizma. Međutim, između te dvije slike postoji ona treća — stvarna, živa, ljudska. Ona koju sam lično vidio u Karakasu, na festivalu koji je prethodio inauguraciji, i na samoj ceremoniji reizbora Nicolása Madura.

Atmosfera tokom festivala bila je sve ono što je latino duh oduvijek predstavljao: muzika koja ne staje, osmijesi koji se ne gase i ljudi koji su spremni da te prihvate kao svog. Razgovarao sam sa običnim građanima — ljudima čiji je standard niži od našeg, ali čija energija i pozitivnost prevazilaze svaku materijalnu kategoriju. Njihov karakter me je najviše iznenadio: koliko god da imaju malo, toliko su iskreno srećni. I još nešto, što na Balkanu sve rjeđe srećemo — država im je iznad ličnog interesa. Nacionalni identitet im je čvrst, čak i u vremenu velikih ekonomskih izazova.
Inauguracija Madura bila je svojevrsni politički spektakl. Karakas je bio u pokretu – organizovani marš, more ljudi na ulicama, veselje koje je prelazilo u kolektivni ritual. Državni protokol je bio besprekoran, a prisustvo delegacija iz cijelog svijeta pokazalo je da se Venecuela, uprkos sankcijama i međunarodnim pritiscima, ne predaje izolaciji. Naprotiv, gradi svoje nove mostove.
Maduro me je iznenadio lično — djelovao je kao čovjek koji zaista nosi težinu države na leđima, ali i čovjek koji duboko poštuje nasljeđe Uga Čaveza. Njegova politička snaga očigledno ne dolazi iz institucija, već iz naroda. A taj narod ga, bez ikakve sumnje, obožava. To je emocionalni kapital koji se ne može izmjeriti ni anketama, ni analizama. Dominantne poruke inauguracije bile su jasne i nimalo prikrivene: antiimperijalizam, antifašizam, mir, stabilnost i jedinstvo. To možda zvuči kao stara retorika, ali u zemlji koja se godinama bori pod pritiskom sankcija, političkih nestabilnosti i ekonomskog sloma — to nisu samo parole. To je psihološki mehanizam opstanka.

Venecuela je danas mnogo više od političkog pitanja. To je zemlja koja pokazuje da ideologija, identitet i narodni duh mogu preživjeti i onda kada je ekonomija na koljenima. I dok se Zapad često pita kako je moguće da narod podržava režim koji mu nije olakšao svakodnevni život, odgovor sam našao upravo na ulicama Karakasa: ljudi ne biraju Madura iz komfora, već iz ubjeđenja. Oni u njemu vide simbol otpora, kontinuitet sa Čavezom i posljednju liniju odbrane svoje suverenosti. A mi, sa Balkana, možda bismo nešto mogli da naučimo iz toga. Jer dok se ovdje nacionalni interes često podređuje ličnim ambicijama, u Venecueli je situacija obrnuta — čak i u teškim vremenima. Možda baš zato njihov narod ostaje snažan, a država, uprkos svemu, živi. Venecuela nije ni utopija ni haos. Ona je priča o narodu koji se bori, o državi koja prkosi, o politici koja postaje osjećaj, a ne samo igra moći. I to je realnost koju vidite tek kada kročite među te ljude, udahnete njihov ritam i shvatite da neki narodi jednostavno ne pristaju da budu pokoreni.

Autor je student Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Podgorici i predsjednik mladih Slobodne Crne Gore, Matija Rakonjac.