Nedosanjani san o privatizaciji Zvezde i Partizana

август 9, 2020

Privatizacija je reč koja se u Srbiji gotovo uvek i u svim prilikama upotrebljava uz prefikse  pljačkaška, lopovska, ili tajkunska. Paradoksalno, kada je u pitanju profesionalni sport, a naročito fudbal, naša javnost na privatizaciju gleda kao na jedino moguće rešenje nagomilanih problema. To je tema koja je aktuelna u poslednjih nekoliko godina i koja se uvek naročito aktuelizuje svaki put kada nas naši večiti razočaraju u sudarima sa evropskim ekipama. Na temu privatizacije, a pogotovo privatizacije Zvezde i Partizana, su se više puta oglašavali i ljudi iz samog vrha vlasti i najavljivali pokretanje tog procesa. Do toga naravno nikada nije došlo. 

Verujem da do tog procesa neće ni doći, bar ne u skorije vreme. Zašto? Koji su to razlozi zbog kojih je ovakav „poduhvat“ jednostavno nemoguć u našim prilikama? Ima ih više, krenimo redom. Ekonomski razlozi – o da, sve počinje i završava sa ekonomijom. Najpre, važno je podsetiti da je privatni kapital motivisan da ulazi isključivo na ona tržišta gde može da raste i da se uvećava. Drugim rečima, tamo gde može da se „obrće“. I Zvezda i Partizan su u ovom momentu predaleko od takve pozicije, prvenstveno jer je kupovna moć naših ljudi poprlično slaba u poređenju sa evropskim prilikama, te eventualni privatni investitor ne bi mogao da računa na ozbiljnije prihode od strane prodaje ulaznica, tv prava, dresova i navijačkih rekvizita i dr. u planiranju budžetske strukture. Ove stavke svakako nisu zanemarljive kada je u pitanju evropska praksa. Klubovi često popunjavaju i preko 50% svojih budžeta iz ovih izvora. U našim prilikama to je više nego nezamislivo. 

Poseban komentar na kvalitet i atraktivnost lige nadam se nije ni potreban. Ljudi naprosto nisu motivisani da dolaze u velikom broju na utakmice domaće lige u kojoj je sporno sve, a najviše kvalitet. Nisu to spemni ni u retkim situacijama kada ih večiti „časte“ besplatnim ulaznicama. Cifra i tada retko prelazi 15 ili 20 hiljada ljudi. Situacija je doduše bolja kada su u pitanju evropske utakmice, ali ni to značajno ne menja ukupnu sliku. Crvena Zvezda je, na primer, od ulaznica za Ligu šampiona (računajući i četiri kvalifikaciona kola) inkasirala ukupno 6.300.000 evra bruto. Dok jedan Liverpul, poređenja radi, kojeg je Zvezda na Marakani te godine pobedila sa 2:0, toliko otprilike zaradi na jednoj ligaškoj utakmici. Ne treba posebno napominjati da je ta Zvezdina vrhunska sezona u srpskom fudbalu nažalost izuzetak, a ne pravilo ili garantovana stvar. Da sumiramo, naši najveći klubovi jednostavno nisu u stanju da „prave“ novac ovim putem i sve dok je to tako privatni investitori se neće utrkivati da investiraju ovde. Ali tu problemi tek počinju. Sve i da zažmurimo na ekonomsku logiku i računicu, na stanje srpskih stadiona i ostale sportske infrastrukture u zemlji jednostavno zažmuriti ne možemo. Realnost je takva da Srbija trenutno nema nijedan stadion koji u potpunosti ispunjava visoke kriterijume UEFA i FIFA, koji iz godine u godinu dodatno rastu. Potencijalni privatni investitor bi prvo morao dobro da zavuče ruku u džep i uloži najmanje nekoliko desetina miliona evra da bi se u red doveli sportski objekti koji pamte i rezoluciju Informbiroa. A šta tek reći o trenutnom stanju finansija i dugovanjima koje i Partizan i Zvezda imaju i prema državi i prema drugim klubovima, privatnim bankama, igračima… te cifre koje se kreću u iznosima od 20 do 40 miliona evra situaciju dodatno komplikuju. Privatizacija večitih je, dakle, prvenstveno iz ovih, a potom i brojnih drugih razloga, koji bi se mogli ticati prvenstveno politike i „problematičnih“ navijača, u ovom momentu zaista daleko. Na kraju krajeva, u Evropi postoji i jedan dobar broj klubova koji su u većinskom državnom vlasništvu a koji posluju veoma dobro i postižu vrhunske sportske rezultate. Tako da, iako je privatizacija verovatno najbolji, ona ne mora biti jedini put do uspeha. Iskrena volja da se uvede red, dobar zakon o sportu, ozbiljna finansijska kontrola i nadzor poslovanja klubova bi, uz postavljanje sposobnog i profesionalnog menadžerskog kadra bili sasvim dovoljni koraci da se trenutno stanje značajno popravi.

Komentarišite

Your email address will not be published.

Prethodna objava

Humanitarna intervencija – instrument rata ili mira

Sledeća objava

Briljantan uspeh srpskih đaka na Međunarodnoj hemijskoj olimpijadi

Najnovije iz kategorije Sport

Makabi u vihoru rata

Makabi Tel Aviv je po svim aspektima jedan od kamena temeljaca Evrolige. Od samog njenog osnivanja, izraelski klub je bio tu i objektivno, bez

Uspon i pad fudbala u Kongu

Pred vama je dio teksta, preuzet sa portala OKO RTS, autora Dragana Bisenića. Prekretnica u istoriji Konga, nakon sticanja nezavisnosti od Belgije 1960. godine,

Брејкинг 1:0 Карате

Након неколико година борбе са Олимпијским комитетом, карате је изгубио битку. Традиционална борилачка вјештина из Јапана чији корјени датирају још из 6. вијека замјењена