Inspirisana riječima Nebojše Glogovca, imam potrebu da objavim ovaj tekst.
On je svojevremeno izjavio kako su njegovi roditelji bili kritikovani što slušaju muziku tada popularnu u Jugoslaviji, zatim da je njegova generacija bila kritikovana jer su „mnogo gledali televiziju”. Moja generacija je kritikovana što sluša folk i rep. Mislila sam da je to kraj, da ne postoji ništa gore ili korak dalje ka besmislu. Međutim, moja rodica (11) me je pitala imam li svog omiljenog „jutjubera”. Nije ni čudo što se danas mladi sve manje interesuju za književnost. Među mladima su veoma popularne knjige ljudi bez adekvatnog zanimanja. Svi tražimo sreću a ne znamo šta je to zapravo. Citiraću jednog duhovnika – „Sreća je pronaći mir i ljubav.”
Kako pronaći mir u srcu?
Sigurno ne tako što ćemo anestezirati svoju svijest listajući youtube ili instagram. Tajnu kriju knjige duhovnika. Što se drugog pojma tiče – ljubavi – mislimo da je to onaj osjećaj skoka adrenalina dok slušamo pjesme repera po klubovima ne shvatajući da oni pjevaju o tome kako na najlakši način iskoristiti mlade djevojke. Mnogi ne znaju da je osjećaj zaljubljenosti opisao Jovan Dučić u svojim zbirkama pjesama, te osjećaj strepnje, čežnje, stida, za koji mladi i ne znaju da postoji jer sve žele „Sad i odmah.” Nije mi cilj da promovišem sebe niti da kritikujem mlade, nego da im skrenem pažnju na književnost. Bez književnosti imamo osjećaj praznine… nemamo osjećaj produhovljenosti i nadahnutosti… Mislim da svaka vjera na svoj način pripovjeda kako pronaći mir a kultura svakog naroda na ovom svijetu posjeduje divnu književnost. Kada sam počela da studiram, preselila sam se iz Bijeljine u Tuzlu, novi grad-novi stan- ali bez televizora. Zvuči smiješno. Mislila sam da će mi nedostajati određeni sadržaji za koje sam poslije shvatila da su mi samo uzaludno, bez ikakve pouke, ispirali mozak. Međutim, odlučila sam da kada mi dosadi stručna literatura vezana za fakultet, pročitam pasus omiljene knjige mog ujaka – „Blago cara Radovana”. (Jovan Dučić) Koliko se ljepše osjećam nakon toga.
Za kraj bih citirala Dučića koji je rekao:
„Ljubav je, najzad, i najviši produkt kulture. Kod primitivnih ljudi ne postoji ljubav nego prohtjev ni san nego požuda. Što je veća kultura jednog naroda utoliko je ljubav dublja, jer je komplikovanija i fatalnija…Biti zaljubljen, vjerovati u ljubav kao u nebo, to je živjeti u najvećoj čistoti i krajnjoj sili dobrote.”
Nikome ne želim da postane rob svojih požuda. Nego da osjeti zaljubljenost te da živi „u najvećoj čistoti i krajnjoj sili dobrote”. Da bismo se zaljubili i prepustili drugoj osobi moramo osjetiti zaljubljenost i ljubav, zar ne? Prije toga treba da pronađemo mir u sebi. To nećemo postići brzim načinom života i praktikovanjem loših navika.
