Znaš, pitam se ponekad,
kuda ide ovaj svijet.
I šta to znači biti srećan?
Posmatram ljude, gledam njihova lica
i liče mi na jato ptica bez krila.
Liče mi jedni na druge.
Hladni, tužni, usamljeni.
A sve rade da tako i bude.
Ne žele da promjene sebe.
Ne žele da se bore za ono što vole.
Žive, preživljavaju, jer to jedino znaju.
Uzimaju, ali nisu skloni davanju.
Ne pružaju ljubav, ali je traže.
Šire tugu, a za srećom žude.
Kažu kako ne mogu da nađu dobre ljude.
A pitam se, da li su oni sami to?
Da li pružaju ljubav, bez očekivanja?
Da li nude sreću drugima i kada im je dosta svega?
Da li samo žele da vide dobre ljude,
ali ne i da dobri ljudi budu oni sami?
Pitam se i dalje, kuda smo pošli?
Gdje ide svijet, koji stalno negdje žuri?
Gdje to treba da stigne, pa stalno juri?
Pitam se i ne mogu, a da se ne čudim.
Zašto više nema ideala u koje vjerujemo?
Zašto smo tako lako pristali na poraz?
I zbog čega i dalje prljamo obraz?
Pitam se, kada će ljubav dovoljna biti?
I da li će se sreća i dalje od nas vješto kriti?
Pitam se, kada će se dobrih ljudi glas dići?
I da li ćemo i tada istim putem ići?
Da li ćemo i sa ljubavlju i srećom ići u pogrešnom pravcu?
Ili ćemo sa njima napokon krenuti ka dobrom putu?
Jer, sa svim tim stvarima otjerali smo onu staru tugu.
